Svašta ne znamo.
Naučićemo!
Ali, mnogo i znamo: da pišemo slova, da vežemo pertlu, da ostanemo sami kod kuće (!)…
Znamo i da je škola tu: iza ćoška, iza vetra, iza srca koje silno udara….
Bez obzira jesi li Prvak ili neki drugi đak. (Prvaci su, priznaćete, prvaci i u hrabrosti, radoznalosti, strahu, radosti… u svemu pomalo…)
Kako znamo - da već znamo, da je škola tu?
Odgovor je u slušanju!
Slušni malo!
Ništa!?
Malo pažljivije slušaj. Umeš ti to…
Ne možeš da se koncentrišeš?
Ne?!
- Kako da se kon…., mislim To… kad čujem kako lopta skače po dvorištu!?
- Idi u ostavu. Među usisivače, četke za farbanje…(možda nađeš i teglu džema od kajsija- ne diraj je! To je baka pravila za zimu!) Idi u ostavu tamo je mirno -
i slušaj.
Šta čuješ?
Vetar duva u svim pravcima; ptice se „dogovaraju“ kako da lete u grupama - tamo nekud… (zbog toga ideš u školu da naučiš kud idu…); čuješ točkiće na koferima- svi se vraćaju sa odmora, točkići kloparaju…
Hoćeš li i ti imati jedno „koferče“ s točkićima?
Da nosiš stvari u školu?!
I to je putovanje - dugačko, zanimljivo, važno.
Ali, po čemu najbolje znaš da je škola tu, pre vetra, pre ptica, pre zvona!? Pa, jutros stigli novi predškolci u vrtić!
Oni su školska prethodnica! Najhrabriji!
Probijaju led!
Oni su sad heroji vrtića, najstariji – porasli uozbiljili se…. Vi ste im ostavili to mesto…
Predškolci se prave važni; „pravci“ u vrtiću plaču (nisu ni znali koliki glas imaju); listovi s drveta padaju u dvorište od silnog plača (ovo sam izmislila)…
Još samo malo i – kročićeš nogom u svoju školu… Dočekaće te učiteljica ili profesorka matematike (ne brini, naučićeš matematiku, vidi kako je lepa profesorka!) Dočekaće te tetkice - one su iste kao u vrtiću. Dobro, malo su strože… Dočekaće te oni veliki… Ma, nisu ni oni toliko strašni koliko ti izgledaju…
Daj nekom ruku da je povede u školu.
Da joj pravi društvo.
Brineš se šta će drugi reći? Videćeš, i njihova ruka je u nečijoj.
Tako treba.
Tako počinje najvažniji dan u godini.
Autor: Vesna Ćorović Butrić